Forum o budućnosti Romkinja održan je 23. travnja 2026. u Bruxellesu, u sklopu Tjedna Roma 2026., kao važan politički i institucionalni prostor posvećen iskustvima, potrebama, zahtjevima i budućim perspektivama Romkinja, s posebnim naglaskom na položaj djevojčica Romkinja u Europi.
Događaj je okupio aktivistkinje i aktiviste, predstavnice i predstavnike romskih i pro-romskih organizacija, europskih i međunarodnih institucija, lokalne uprave te stručnjakinje i stručnjake za ljudska prava. Kroz rasprave i razmjenu iskustava, Forum je otvorio prostor za raspravu o strukturnim preprekama koje i dalje oblikuju živote Romkinja, ali i o tome kakva su konkretna i dugoročna ulaganja potrebna kako bi se stvorile stvarne promjene u njihovom obrazovanju, zapošljavanju, sigurnosti, političkoj participaciji i svakodnevnom životu.
Program Foruma obuhvaćao je dva glavna panela:
„Romkinje danas: iskustva i perspektive za budućnost”, posvećen izravnim iskustvima Romkinja i organizacija koje djeluju u različitim nacionalnim kontekstima.
„Kako izgleda stvarno ulaganje u Romkinje i djevojčice Romkinje?”, usmjeren na institucionalne odgovornosti, javne politike, financiranje organizacija koje djeluju na lokalnoj razini te sudjelovanje Romkinja u procesima donošenja odluka.
Tijekom cijelog događaja snažno se istaknula jedna zajednička poruka: Romkinjama i djevojčicama Romkinjama ne nedostaju talent, snaga ni volja. Ono što i dalje nedostaje jesu pravedni, dostupni i odgovorni sustavi koji ih prepoznaju kao nositeljice prava, stručnjakinje, liderice i ravnopravne sudionice javnog i političkog života.
Događaj je otvorila Mila Paspalanova, savjetnica za suzbijanje rasne diskriminacije pri Uredu Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava, Predstavništvo pri Europskoj uniji.
U svom se izlaganju osvrnula na temu Foruma iz perspektive ljudskih prava, istaknuvši da su iskustva, potrebe i problemi Romkinja često nedovoljno prepoznati, čak i u raspravama o pravima Roma. Posebno je upozorila na to da su se na ranijim panelima u okviru Tjedna Roma rodna pitanja spominjala tek usputno. Time je otvorila širi problem: položaj Romkinja često ostaje nevidljiv, kako u politikama prema manjinama, tako i u politikama rodne ravnopravnosti.
Mila je podsjetila da temeljni UN-ovi dokumenti o ljudskim pravima posebno prepoznaju prava žena, ali i probleme poput trgovanja ljudima, nasilja, diskriminacije, zdravlja, stanovanja i pristupa pravdi. Osvrnula se i na posebne mehanizme Ujedinjenih naroda za zaštitu ljudskih prava, uključujući neovisne stručnjakinje i stručnjake koji prate teme nasilja nad ženama i djevojčicama, položaj manjina, suvremene oblike rasizma te diskriminaciju žena i djevojčica. Posebna pozornost posvećena je nasilju, prisilnim sterilizacijama, trgovanju ljudima, ranim brakovima, segregaciji, isključivanju i intersekcijskoj diskriminaciji. Mila je istaknula da međunarodni standardi nisu tek moralne preporuke, nego obveze koje države članice moraju poštovati.
Dio izlaganja odnosio se i na način na koji se govori o „otpornosti” i „osnaživanju”. Paspalanova je naglasila da je otpornost često nužna za preživljavanje, ali da se odgovornost ne smije i dalje prebacivati na žene tako da se od njih očekuje prilagodba nepravednim sustavima. Primarna odgovornost ostaje na državama, koje moraju poštovati, štititi i ostvarivati ljudska prava.
Panel 1
Romkinje danas: iskustva i perspektive za budućnost
Prvi panel, koji je moderirala Maja Bova, okupio je Romkinje te predstavnice organizacija koje djeluju u Italiji, Bugarskoj, Rumunjskoj i Finskoj. Kroz osobna iskustva, stručne uvide i primjere iz prakse, rasprava se usmjerila na dva ključna pitanja: kakav je položaj Romkinja i djevojčica Romkinja u njihovim zemljama te koji su politički prioriteti za budućnost.
Položaj Romkinja u Italiji: strukturne i institucionalne prepreke
Saška Jovanović, suosnivačica organizacije ROMNI APS, otvorila je panel naglasivši da poteškoće s kojima se Romkinje suočavaju nisu pojedinačni problemi, nego posljedica strukturnih prepreka.
Govoreći o obrazovanju, istaknula je da se nejednakosti počinju stvarati već u najranijoj dobi. Mnoga romska djeca ne pohađaju redovito predškolski odgoj, zbog čega u osnovnu školu ulaze s manje podrške i u nepovoljnijem položaju. Djevojčice Romkinje posebno se suočavaju s diskriminacijom, izolacijom i školskim okruženjem u kojem se ne osjećaju prihvaćeno, što često dovodi do napuštanja škole ili odbijanja školovanja. Saška je odlučno odbacila narativ prema kojem romske obitelji ne cijene obrazovanje. Naprotiv, obitelji često žele da se njihova djeca školuju, ali im sustav ne osigurava siguran i podržavajući prostor.
U području zapošljavanja upozorila je na diskriminaciju koja počinje i prije razgovora za posao: životopisi se odbijaju zbog prezimena koja se doživljavaju kao romska ili sintska, ili zbog adrese stanovanja.
Slične prepreke postoje i u zdravstvenom sustavu te u kontaktu s institucijama, gdje Romkinje često nailaze na predrasude, nepovjerenje i postupanje koje nije primjereno njihovim potrebama.
Saška je istaknula i da se romske organizacije često suočavaju s preprekama u radu s institucijama. Njihov se rad ne prepoznaje uvijek dovoljno ozbiljno, suradnja često izostaje, a u europskim projektima ne dobivaju uvijek podršku koja im je potrebna. Time je naglasila da diskriminacija nije prisutna samo u društvu, nego i u načinu na koji institucije surađuju s romskim organizacijama.
Jedno od ključnih pitanja bilo je političko sudjelovanje. Romkinje su i dalje nedovoljno prisutne u procesima donošenja odluka. Čak i kada ih se politički uključi, to često ostaje na simboličnoj razini, bez stvarne mogućnosti sudjelovanja, odlučivanja i utjecaja. Zato je zaključila da nije dovoljno govoriti samo o inkluziji. Romkinjama treba omogućiti stvarno sudjelovanje u političkom i javnom životu, uz uvažavanje njihovih iskustava, znanja i perspektiva te stvaran utjecaj na odluke koje oblikuju njihove živote i zajednice.
Bugarski kontekst: siromaštvo, obrazovanje, usluge i sudjelovanje
Miglena Mihailova iz bugarske organizacije L.I.D.E.R. predstavila je analizu stanja u Bugarskoj, istaknuvši povezanost siromaštva, socijalne isključenosti te rodne i etničke pripadnosti.
Podsjetila je da je više od 60 % romskog stanovništva u Bugarskoj izloženo riziku od siromaštva te da gotovo polovica Romkinja ne završava osnovno obrazovanje. Zaposlenost Romkinja znatno je niža od nacionalnog prosjeka. Ti podaci, objasnila je, ne govore samo o položaju jedne skupine, nego pokazuju da sustav ne dopire do svih ljudi na jednak način. Među najvećim preprekama izdvojila je segregaciju u školama, rano napuštanje obrazovanja i ograničen pristup zdravstvenoj skrbi. Posebno je upozorila i na nedostatak preventivnih politika, slab doseg socijalnih službi u naseljima s najvećim potrebama te isključenost Romkinja s formalnog tržišta rada.
Miglena je naglasila da mnoge Romkinje rade neprijavljene, na povremenim i nesigurnim poslovima, ili su ekonomski ovisne o članovima obitelji. Takva ovisnost ograničava njihovu samostalnost, a time i mogućnost izbora i aktivnog sudjelovanja u društvu. Podsjetila je i na utjecaj ranih brakova, nedostatak vidljivih primjera Romkinja koje su uspjele nastaviti obrazovanje, zaposliti se ili aktivno sudjelovati u javnom životu te dvostruki pritisak kojem su izložene djevojčice Romkinje: s jedne strane očekivanja unutar obitelji i zajednice, a s druge strane vanjska stigma prema Romima.
Njezina ključna poruka bila je da se ti izazovi ne smiju svoditi na „romski problem”. Riječ je o širem društvenom, političkom i institucionalnom pitanju. Način na koji Romkinje pristupaju obrazovanju, zdravstvu, zapošljavanju, javnim uslugama i sudjelovanju u društvu pokazuje koliko sustav doista funkcionira jednako za sve.
Romkinje u Italiji: između stereotipa, društvene marginalizacije i institucionalne kontrole
Daniela Ilinca Ionita, predstavnica nove romske organizacije mladih u Italiji, govorila je o talijanskom kontekstu polazeći od povijesnog i kulturnog oblikovanja slike o Romkinjama.
Objasnila je da su Romkinje kroz povijest često prikazivane kroz stereotipe — kao seksualizirane, „egzotične” ili drukčije — a nakon Drugoga svjetskog rata postupno su potiskivane iz javnog sjećanja. Takvo brisanje ostavilo je posljedice i unutar samih zajednica. Zbog straha od diskriminacije, mnoge su obitelji prestale prenositi jezik, kulturu i romski identitet na mlađe generacije.
Istaknula je da se i danas Romkinje u medijima i javnom prostoru često prikazuju kroz stigmatizirajuće narative: kao kriminalizirane osobe, neodgovorne majke ili pasivne žrtve nasilja. Takvi prikazi nisu bezazleni jer imaju stvarne političke posljedice. U Italiji su politike temeljene na sigurnosnom pristupu, bez obzira na političku orijentaciju vlasti, često jačale nadzor umjesto uključivanja. U pojedinim slučajevima posljedica je bilo snažno uplitanje institucija u obiteljski život, pa i brzo izdvajanje djece iz romskih obitelji.
Među glavnim preprekama navela je diskriminaciju u pristupu temeljnim pravima, potrebu skrivanja vlastitog identiteta kako bi se pristupilo radu, obrazovanju i društvenim prostorima, socioekonomsku ranjivost, nesigurne stambene uvjete te preklapanje etničke diskriminacije, roda, migracijskog statusa, siromaštva i nejednakosti.
Daniela je upozorila i na nedostatak razumijevanja romske kulture i iskustava u javnim službama. Zbog toga institucije često nemaju odgovarajuće alate za pružanje podrške Romkinjama, pa njihove intervencije mogu biti neprimjerene, a ponekad i štetne. Zaključila je da mnoge Romkinje u Italiji nisu dovoljno zastupljene, da ih se ne sluša i da su isključene iz procesa u kojima se odlučuje o njihovim životima.
Finska perspektiva: mladi, povijesna diskriminacija i sudjelovanje
Anca Enache, iz Finske prenijela je perspektivu mladih Romkinja uključenih u rad zaklade te u projekte koji se provode s partnerima iz Bugarske, Italije i Hrvatske.
Objasnila je da je i u Finskoj položaj Romkinja i djevojčica Romkinja obilježen strukturnim anticiganizmom i povijesnom diskriminacijom. Upozorila je i na postupanja u kojima se Romi tretiraju kao sigurnosni problem ili se prema njima pristupa na temelju etničke pripadnosti, podsjetivši pritom na nedavne slučajeve diskriminacije romskih obitelji u radu finske policije.
U finskom kontekstu to se pitanje odnosi i na finske Rome i na Rome migrante, kod kojih se isprepliću rod, migracijski status, državljanstvo i pravo boravka. Rečenica koju su podijelile mlade žene uključene u projekt jasno je sažela njihovu potrebu: „Želimo da nas se shvati ozbiljno.”
Anca je naglasila da mlade Romkinje imaju talent i želju doprinijeti društvu, ali nailaze na vrlo malo stvarnih mogućnosti za sudjelovanje. Iako se u Finskoj govori o potrebi da se mlađe generacije Roma više uključe u postojeće oblike predstavništva, konkretni pomaci zasad su skromni.
Spomenuti su i porast govora mržnje, nerazmjerni učinci pandemije na obrazovanje i zapošljavanje te potreba za sigurnim prostorima, mentorstvom i uključivanjem u visoko obrazovanje. Kao primjer dobre prakse navedena je ciljana mjera za lakši pristup sveučilišnom obrazovanju u Finskoj. Ta je mjera osmišljena kako bi se Romima, osobito mladima iz zajednice koji se suočavaju s dodatnim preprekama u obrazovanju, otvorio pravedniji put prema visokom obrazovanju. Prema izlaganju, već je počela pokazivati pozitivne rezultate.
Vizije budućnosti i politički prioriteti
Drugi dio prvog panela bio je usmjeren na prioritete za budućnost.
Iz finske perspektive istaknuta je potreba da se s razine strategija prijeđe na konkretnu provedbu. Međunarodni instrumenti, nacionalne strategije i lokalni planovi postoje, ali mjere u praksi i dalje nisu dovoljne. Upozoreno je i na posljedice smanjenja potpore civilnom društvu, koje posebno pogađa romske organizacije i ograničava mogućnost stvaranja lokalnih prostora u kojima se žene i djevojke mogu okupljati, organizirati i utjecati na politike.
U talijanskom kontekstu Daniela Ionita kao prioritet je istaknula formalno priznanje romskih zajednica kao jezične i kulturne manjine. Takvo priznanje bilo bi važan korak u borbi protiv anticiganizma, zaštiti identiteta i promicanju povijesne pravde. Naglasila je i potrebu za jednakim pristupom obrazovanju i zapošljavanju, jačanjem mreža Romkinja, ulaganjem u organizacije koje vode Romi i Romkinje, stvaranjem prilika za razvoj liderstva mladih žena te uvođenjem istinski intersekcionalnog pristupa u javne službe, socijalne usluge i sustave zaštite od rodno uvjetovanog nasilja.
Ponovno je naglašeno da stambene politike moraju ponuditi stvarnu alternativu u kampovima i neformalnim naseljima: sigurno, trajno i dostojanstveno stanovanje, uz socijalnu i ekonomsku podršku obiteljima.
Miglena Mihailova upozorila je na razliku između javnih politika koje su formalno usvojene i njihove stvarne provedbe u životima ljudi kojima su namijenjene. Kao prioritete izdvojila je obrazovanje, ciljanu podršku obiteljima, dugoročnu predanost, ekonomsku neovisnost i sudjelovanje u procesima donošenja odluka. Istaknula je da ekonomska neovisnost mijenja položaj žena u obitelji, zajednici i društvu jer im daje glas. Govoreći o mentorstvu, naglasila je da su mnoge Romkinje liderice uspjele zahvaljujući vlastitim pojedinačnim pričama, bez sustavne podrške. Zato je potrebno razvijati mentorske programe, povezivati mlade žene s uzorima te stvarati kontinuirane puteve za razvoj liderstva.
Saška Jovanović zaključila je panel podsjetivši da, kada govorimo o budućnosti Romkinja, ne govorimo samo o politikama, nego o dostojanstvu, slobodi i pravu svake djevojčice da zamišlja vlastitu budućnost izvan ograničenja koja joj društvo nameće. Posebno je naglasila važnost mentorstva kao konkretnog i svakodnevnog oblika podrške. Mentorstvo ne znači samo davanje savjeta, nego i otvaranje prilika, praćenje, izgradnju povjerenja te stvaranje prostora za putovanja, sudjelovanje, izlazak iz poznatog okruženja i upoznavanje novih iskustava. Naglasila je i važnost kontinuiteta nakon završetka projekata. Ako se tijekom dvije godine grade odnosi, povjerenje i razvojni putevi, odgovornost ne može prestati završetkom financiranja. Podrška mora imati nastavak, osobito kada se radi s djevojčicama i mladim ženama koje se tek počinju otvarati novim mogućnostima. Na kraju je istaknula da je izgradnja mreža između romskih i neromskih organizacija ključna za osiguravanje podrške, prostora, resursa i solidarnosti, čak i onda kada financijska sredstva izostanu.
Panel 2
Kako izgleda stvarno ulaganje u Romkinje i djevojčice Romkinje?
Drugi panel, koji je moderirao Robert Rustem iz ECRI-ja pri Vijeću Europe, bavio se pitanjem stvarnog ulaganja u Romkinje i djevojčice Romkinje. U uvodu je naglasio da se ulaganje ne može svesti samo na financijsku podršku. Ono podrazumijeva i stvaranje uvjeta za sudjelovanje, pristup uslugama i prilikama, izgradnju povjerenja, bolju zastupljenost, sigurnost te dugoročne promjene u sustavima koji oblikuju živote Romkinja.
Lokalna ulaganja, provedba i politička volja
Pär Löfstrand, član Općinskog vijeća Östersunda, član Europskog odbora regija i predstavnik Renew Europe, iznio je lokalnu, regionalnu, političku i akademsku perspektivu. Središnja poruka njegova izlaganja bila je da stvarno ulaganje ima smisla tek onda kada dopre do lokalne razine i kada se provodi dugoročno. Podsjetio je na nasljeđe sestara Katarine i Rose Taikon u Švedskoj, koje su se borile za konkretna prava: obrazovanje, stanovanje i dostojanstvo. Iz te povijesti proizlazi važna lekcija: prava imaju stvarno značenje samo ako ih lokalne institucije provode u svakodnevnoj praksi.
Löfstrand je upozorio na veliki jaz između preuzetih obveza i stvarnosti na terenu. Iako europske strategije prepoznaju anticiganizam kao strukturni problem, ključni izazov ostaje njihova provedba. Kako je istaknuo, borba protiv rasizma ne događa se samo u Bruxellesu, nego općenito u svakodnevnom radu škola, zdravstvenog sustava, stambenih politika i lokalnih tržišta rada. Naglasio je i da se od lokalnih i regionalnih vlasti često očekuje da ostvare konkretne rezultate, iako za to nemaju uvijek potrebne alate, sredstva ni dovoljno prostora za prilagodbu lokalnim okolnostima. Zato je, istaknuo je, potrebno obnoviti i ojačati obveze vezane uz ravnopravnost, uključivanje i sudjelovanje Roma na svim razinama vlasti. To uključuje sustavno praćenje provedbe, dosljednu primjenu europskog zakonodavstva i jasnu odgovornost država članica.
Prema Löfstrandu, stvarno ulaganje mora biti dugoročno i usmjereno na konkretne promjene u životima ljudi. Ono uključuje pristup kvalitetnom obrazovanju, ekonomsko osnaživanje, podršku romskim medijatorima, mentorima i stručnjacima te stabilno financiranje programa koji imaju stvaran učinak. Posebno je naglasio da Romkinje ne smiju biti samo korisnice mjera, nego moraju sudjelovati u donošenju odluka i oblikovanju politika koje ih se tiču.
Financiranje organizacija na lokalnoj razini i prepoznavanje višestruke diskriminacije
Carmen Gheorghe, iz rumunjske organizacije E-Romnja iznijela je romsko-feminističku i intersekcionalnu perspektivu.
Istaknula je da se Romkinje suočavaju s više oblika diskriminacije i isključenosti istodobno, ali da ta iskustva nisu svugdje ista. Razlikuju se od zemlje do zemlje, od zajednice do zajednice, ali i prema osobnim okolnostima svake žene. Zato nije dovoljno izdvojiti samo jedan problem, poput obrazovanja, zapošljavanja ili stanovanja, i promatrati ga odvojeno od ostalih.
Javne politike i organizacije moraju uzeti u obzir kako se različiti oblici nejednakosti međusobno preklapaju. To znači prepoznati da Romkinje mogu biti istodobno izložene diskriminaciji zbog etničke pripadnosti, roda, siromaštva, vjerske pripadnosti, seksualne orijentacije ili drugih životnih okolnosti. Takav pristup posebno je važan jer upravo žene koje su najviše izložene nejednakostima često najteže dolaze do podrške, zaštite i javnih usluga.
Prema Carmen Gheorghe, prvo i nužno ulaganje odnosi se na financiranje lokalnih organizacija Romkinja. Mnoge Romkinje duboko su povezane s lokalnim sredinama, problemima u zajednici, ljudima na terenu i lokalnim politikama. Osigurati im sredstva ne znači samo podržati određenu aktivnost, nego poslati jasnu političku poruku: Romkinje i djevojčice Romkinje mogu imati autonomiju, donositi odluke i imati stvarnu moć.
Upozorila je i na veliku neravnotežu između velikih međunarodnih organizacija i malih organizacija koje djeluju u zajednici, naglasivši potrebu za decentralizacijom moći i resursa. To je nužno i kako bi se spriječilo da lokalni, nacionalni i međunarodni akteri Romkinje uključuju samo simbolično, bez stvarnog utjecaja. Govoreći o obrazovanju, Carmen je kritizirala rodno neutralne pristupe. Govoriti o obrazovanju bez uvažavanja specifičnih iskustava djevojčica i dječaka znači zanemariti pitanja poput vršnjačkog nasilja, seksualnog uznemiravanja, rodno uvjetovanog nasilja, pristanka, tjelesne autonomije, seksualnosti i ekonomske neovisnosti. Obrazovanje mora od najranije dobi poticati empatiju, poštovanje i ljubav, uz jezik primjeren dobi djece. Druga važna tema bila je uloga javnih politika. Intersekcionalni pristup ne smije ostati samo načelna poruka. Treba pomoći tome da politike i programi ne zaobiđu one koji su najviše izloženi diskriminaciji, siromaštvu i isključenosti. Ako se mjere oblikuju prema potrebama najugroženijih, veća je vjerojatnost da će biti pravednije, dostupnije i korisnije za sve. Na kraju je Carmen Gheorghe podsjetila na potrebu izgradnje strateške političke solidarnosti s drugim pokretima: feminističkim pokretima, LGBTQI+ pokretima, pokretima osoba koje su izložene rasizmu i drugim skupinama koje se bore protiv diskriminacije. U vremenu jačanja krajnje desnice, militarizacije i sve većih prijetnji ljudskim pravima, nijedan pokret ne može djelovati izolirano.
Romkinje aktivistkinje kao pokretačice promjena
Višnja Baćanović, regionalna stručnjakinja za rodnu ravnopravnost i dobro upravljanje pri UN Women, naglasila je ulogu Romkinja aktivistkinja kao pokretačica društvenih promjena.
Istaknula je da su žene „najveća revolucija” te da ulaganje u Romkinje aktivistkinje znači ulaganje u osobe koje su, kroz vlastita životna iskustva, propitivale društvene norme, prevladavale velike prepreke i mijenjale svoje zajednice. Romkinje aktivistkinje stvaraju društveni kapital, pružaju podršku djevojčicama, mladim ženama i ženama u lokalnim zajednicama te pokreću promjene koje se ne mogu postići isključivo institucionalnim ulaganjima. Višnja je podsjetila da je podrška pojedinim aktivistkinjama jednako važna kao i podrška organizacijama. Navela je primjere romskih organizacija koje pružaju ključne usluge, uključujući podršku ženama koje su preživjele nasilje, te naglasila da je jačanje društvenog kapitala unutar zajednica temeljni preduvjet promjene. Govorila je i o tome da će UN Women tijekom 2026. i 2027. podržavati sudjelovanje Romkinja u procesima donošenja odluka, posebno u zemljama kandidatkinjama za članstvo u Europskoj uniji. Istaknula je da proces pristupanja EU-u može biti važna prilika za snažnije uključivanje pitanja rodne ravnopravnosti i prepoznavanje različitih oblika diskriminacije s kojima se Romkinje suočavaju.
Osvrnula se i na međunarodne mehanizme zaštite prava žena, poput CEDAW-a, njegovih općih preporuka i zaključnih zapažanja. U tim se dokumentima Romkinje često spominju u kontekstu zdravlja, obrazovanja, zapošljavanja i zaštite od nasilja. Naglasila je da se ti alati trebaju koristiti strateškije, kako bi se od država tražile konkretnije mjere, provedba i odgovornost.
Zaključna rasprava: što znači stvarno ulaganje
U završnom dijelu drugog panela ponovno je naglašeno da se rodna perspektiva u javnim politikama koje se odnose na Rome ne smije svesti na simboličnu prisutnost žena ili na nekoliko izdvojenih mjera vezanih uz rodno uvjetovano nasilje, zdravlje ili medijaciju. Stvarna rodna perspektiva zahtijeva prisutnost Romkinja u svim fazama i svim područjima: pravosuđu, kulturi, socijalnom uključivanju, politici, obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvu i procesima donošenja odluka. Carmen Gheorghe naglasila je da Romkinje ne traže paternalistički odnos ni simboličnu podršku, nego priznanje svojeg prava da budu prisutne. Vještine stečene kroz godine rada, aktivizma i stvaranja znanja moraju se prepoznati kao politička i institucionalna vrijednost.
Robert Rustem zaključio je panel istaknuvši glavnu poruku rasprave: stvarno ulaganje u Romkinje i djevojčice Romkinje ne znači samo raspodjelu financijskih sredstava. Ono podrazumijeva sudjelovanje, kontinuitet, odgovornost i spremnost da se ozbiljno čuju njihova iskustva. Takvo ulaganje mora se oblikovati zajedno s Romkinjama, a ne samo usmjeravati prema njima, te mora dovesti do konkretnih promjena u svakodnevnom životu ljudi.
Iz rasprave se izdvojilo nekoliko ključnih tema.
Strukturna i višestruka diskriminacija: Romkinje se suočavaju s oblicima diskriminacije u kojima se isprepliću etnička pripadnost, rod, siromaštvo, migracijski status, stambena segregacija, ograničen pristup uslugama, medijska stigmatizacija i politička marginalizacija.
Jaz između strategija i provedbe: Na međunarodnoj, europskoj i nacionalnoj razini postoje instrumenti, strategije i preporuke, no glavni problem i dalje ostaje njihova nedostatna provedba u praksi.
Ključna uloga organizacija koje vode Romkinje: Lokalne romske organizacije moraju imati izravan pristup sredstvima, institucionalnoj podršci i političkom priznanju. Vanjske organizacije ne mogu ih zamijeniti niti govoriti u njihovo ime.
Mentorstvo i liderstvo: Mentorstvo je predstavljeno kao konkretna praksa koja može pokrenuti promjene: otvara vrata, gradi povjerenje, prati mlade žene, stvara pozitivne uzore i omogućuje prijelaz od pojedinačnih priča otpora prema sustavnoj i kolektivnoj podršci.
Stvarno sudjelovanje, a ne simbolično uključivanje: Romkinje moraju biti prisutne kao donositeljice odluka, stručnjakinje, liderice i ravnopravne sudionice političkog i društvenog života, a ne samo kao korisnice mjera ili simbolične predstavnice.
Dugoročno ulaganje: Kratkoročni projekti nisu dovoljni. Zajednicama su potrebni kontinuitet, stabilni odnosi, održivo financiranje i društvena infrastruktura koja može trajati i nakon završetka projektnih ciklusa.
Promjena javnih narativa: Mediji, institucije i društvo moraju napustiti stereotipne prikaze Romkinja kao žrtava, kriminalki ili neodgovornih majki te umjesto toga prepoznati njihovu raznolikost, znanja, vještine, liderstvo i sposobnost djelovanja.
Politička solidarnost: U europskom kontekstu obilježenom rasizmom, krizama demokracije, jačanjem krajnje desnice i smanjenjem dosegnutih prava, nužno je graditi savezništva s drugim društvenim, feminističkim, antirasističkim, LGBTQI+ i ljudskopravaškim pokretima.
Forum je otvorio važnu raspravu o tome da se budućnost Romkinja i djevojčica Romkinja ne može graditi bez njihova glasa, iskustva i sudjelovanja. Simbolične institucionalne podrške i kratkoročni projekti nisu dovoljni ako ne dovode do stvarnih promjena u sustavima koji oblikuju njihove živote. Potrebne su politike koje Romkinje prepoznaju kao nositeljice prava, znanja, iskustva i vodstva u svojim zajednicama.
Iz rasprava je jasno proizašlo da Romkinje već danas imaju važnu ulogu u svojim zajednicama: grade mreže podrške, prate i osnažuju djevojčice, pomažu obiteljima, upozoravaju na diskriminaciju, sudjeluju u oblikovanju politika i otvaraju prostor za drugačiju budućnost. Ipak, to se često odvija uz ograničene resurse, nedovoljno priznanja i stalnu nesigurnost.
Jedna od ključnih poruka Foruma bila je da cilj ne smije biti samo očekivanje da Romkinje budu „otpornije”, nego da institucije postanu odgovornije. Nije dovoljno uključiti Romkinje u postojeće procese ako nemaju stvaran utjecaj, niti govoriti u njihovo ime umjesto da se politike oblikuju zajedno s njima. Stvarno ulaganje u Romkinje i djevojčice Romkinje zato mora biti dugoročno, dovoljno financirano, povezano s lokalnim zajednicama i usmjereno na konkretne promjene u svakodnevnom životu. Ono mora prepoznati različita iskustva Romkinja i uključiti ih u donošenje odluka, provedbu mjera i praćenje njihovih učinaka. Samo se tako može prijeći s formalnog uključivanja na stvarno sudjelovanje, odgovornost institucija i demokraciju koja uključuje one koji su predugo bili izostavljeni.
Budućnost Romkinja ne može se graditi bez Romkinja, ona mora nastajati s njima, kroz njihovu prisutnost, znanje, vodstvo i stvarnu moć odlučivanja.
