To nije samo niz susreta: to je odnos koji, kada funkcionira, postaje siguran prostor, praktičan vodič i poluga promjene. Upravo navedeno proizlazi iz evaluacijskog izvješća projekta RomniME na kojem radi međunarodni konzorcij koji čine Sportsko učilište PESG, Romni APS (Italija), LIDER (Bugarska), DF (Finska). Evaluacija objedinjuje kvantitativne i kvalitativne podatke (praćenje provedbe, upitnike, intervjue, fokus gupe i izjave sudionika), a analiza je ažurirana zaključno s 31. prosinca 2025.
Brojke pokazuju široku i dosljednu provedbu: uključena su 72 mentora i mentorice (38 u Italiji, 16 u Bugarskoj i 18 u Finskoj), uspostavljeno je 318 mentorskih parova te provedene 133 inicijative u zajednici. Ukupno je u aktivnostima sudjelovalo 4.382 osoba (2.327 žena i 2.055 muškaraca / osoba koje nisu žene).
Značajan je i format susreta: prevladavali su susreti uživo (234 susreta uživo naspram 84 online susreta), što pokazuje da se odnos prvenstveno gradio u stvarnom okruženju, uz zadržavanje digitalnih alata radi osiguravanja kontinuiteta.
Jedan od najzanimljivijih podataka ipak nije samo koliko je susreta održano, nego i gdje su se oni odvijali. Oko polovice susreta uživo održano je na javnim mjestima (u društvenim centrima, kafićima, parkovima i institucijama). Taj podatak govori o konkretnoj uključenosti: zauzimanje javnog prostora znači vidljivost sudjelovanja djevojaka i njegovo normaliziranje u svakodnevnom životu zajednice.
A kada mentorstvo uđe u domove, poruka je još snažnija: 39 susreta održano je u obiteljskom domu mentorirane djevojke, što upućuje na povjerenje i potencijalni učinak “koncentričnih krugova”, koji može obuhvatiti i roditelje te šire zajednice. Kada je riječ o rezultatima, kvalitativni nalazi upućuju na jasne promjene: veće samopouzdanje, veću sposobnost izražavanja, veću samoefikasnost, kao i razvijenije praktičnih i digitalnih vještina. Glasovi sudionica govore o emocionalnom i društvenom iskoraku koji su doživjele: „Pronašla sam svoj glas i svoj siguran prostor“, kaže jedna mentorirana djevojka iz Finske. U Bugarskoj druga ističe ključan trenutak: „Naučila sam da nije sramota tražiti pomoć.“ U Italiji poruka gotovo prerasta u osobni manifest: „Neka tvoje putovanje govori umjesto tebe.“
Izvješće također naglašava jednu često zanemarenu činjenicu: uspješno mentorstvo manje ovisi o “statusu” mentorice ili mentora, a više o njihovu pristupu. Pouzdanost, strpljenje, slušanje, kontinuitet i kulturološka osjetljivost preduvjeti su da odnos postane doista transformativan, osobito kada se djevojke suočavaju s obiteljskim pritiscima, diskriminacijom ili osjetljivim prijelazima prema obrazovanju, radu i samostalnosti.
Model RomniME dodatno učvršćuje rad mlađeg osoblja, često nevidljive, ali ključne sastavnice projekta: oni uspostavljaju kontakte, organiziraju, dokumentiraju i podupiru sudjelovanje. Istodobno i sami napreduju. Završne samoprocjene pokazuju rast konkretnih kompetencija: od korištenja alata poput Worda i Excela, preko prevođenja uz pomoć online alata, do komunikacijskih i građanskih vještina. Ukratko, osnaživanje se gradi kroz djelovanje, a ne samo kroz razgovor.
Unatoč razlikama u kontekstu Italije, Bugarske i Finske, smjer je zajednički – širenje mogućnosti i horizonata. Završna poruka pritom je jasna – kako bi učinak bio dugotrajan, potreban je kontinuitet. Sudionice i mentori više puta ističu da mentorstvo treba postati stabilan proces, a ne jednokratni projekt. Iz toga proizlaze i implikacije koje oblikuju završne preporuke – ulaganje u višegodišnje programe, sigurne prostore, digitalne vještine i stvarno sudjelovanje djevojaka u sukreiranju aktivnosti.